I
Ništa više ne prekida ćutanje ostavljenosti. Preko tamnih prestarelih vrhova drveća oblaci se vuku naprijed i ogledaju u zeleno-plavoj vodi jezera, koje djeluje sablasno. Nepokretna, kao u povjerljivu odanost potopljena, površina miruje iz dana u dan. Sa sredine ućutanog jezera uzdiže se ka oblacima dvorac sa oštrim, otrcanim krovovima i tornjevima. Korov razbujava uz crne nakostriješene zidove; obli i slijepi prozori odražavaju sunčevu svjetlost. U tamnim i mračnim hodnicima golubovi lete ukrug tražeći u napuklinama zidova skloništa. Djeluje kao da se za nešto uvijek plaše, jer strašljivo i užurbano hrle ka prozorima. Dole, u prolazu, fontana prska tiho i pristojno. Prežednjeli golubovi napajaju se iz njenog bronzanog obruča.
Kroz uske i prašnjave prolaze dvora protutnji prigušen grozničav povjetarac, pa slijepim miševima zadrhte krila. Mimo toga ništa ne dodiruje duboki mir.
Odaje su tamne i prašnjave. Visokih plafona, gole, studene i pune izumrlih predmeta. Kroz slijepe prozore katkad dopre zanemarljivi zrak kog potpuno upije mrak. Ovdje kao da nema prošlosti. Ovdje se ona zagledala jednog dana u jednu jedinu izobličenu ružu. Preko njenog ništavila prelazi vrijeme bez najmanjeg obzira.
II
Više niko ne želi da zađe u park. Grane drveća drže se hiljadustruko zagrljene i sam park još jedno je ogromno biće. Vječita noć pritiska ispod krošnje. Duboko ćutanje. I vazduh opijen mirisom ugnjilelog lišća.
Ponekad se park i probudi iz udubljenog ćutanja. Tada raspiruje sjećanje na hladne noći pune zvijezda, na duboko pokopana i sakrivena mjesta, kada je slušao grozničave poljupce i zagrljaje, u letnjim večerima punim blistave raskoši i gospodstva, kada je Mjesec čarao metežne slike po crnoj površini, za ljude, koji su ljupko i galantno, sa pravim ritmičkim hodom pod njegovim krovom zalazili, i koji su šaputali slatke i lude riječi, uz osmjehivanja puna obećanja.
A onda park opet potanja u svoj mrtvački san. Po vodi se njišu sjenke jela i plavih bukvi. Ispod te površine, dublje, javi se prigušeno i tužno mrmorenje.
Labudovi se vuku po zasjajeloj bujici sporo, gotovo nepokretno, ispravljajući svoje krute vratove nagore. Idu tamo! Oko umirućeg dvora! Dan za danom.
Na krajevima jezera usred blijedih trava nastanjeni bijeli ljiljani. Od njih bijelje su sjene njihove po vodi. A kad oni odumru, iz dubine dođu neki drugi. Bivaju kao male, usahle ženske ruke.
Oko bijelih cvjetova plivaju krupne ribe, radoznale, sa mirnim staklastim očima, i onda ponovo rone u dubinu – u potpunom muku.
I sve obavija ćutnja ostavljenosti.
III
Gore, u jednom od naprslih tornjeva, sjedi grof. Svakog dana. Pogledom prati oblake koji se povlače preko krivina drveća, sjajni i čisti. Rado posmatra kako sunce među oblacima zasjaji uveče, kada zalazi. Osluškuje on i galamu koja silazi sa visina: pisak neke ptice koja proleti pored kule ili glasovita hučanja vjetra, kada čisti unaokolo.
Gleda kako park spava, potonuo i težak, labudove po blistavoj vodi, dok se kreću oko dvora. Svakog dana.
Svjetluca zelenkasto-plava voda. U njoj se ogledaju oblaci, kružeći ponad dvorca naprijed, njihove sjenke odsjajavaju po bujici, zračne i čiste, kao i sami oblaci. Linije sa površine jezera mu mašu, kao neke male umrle ženske ruke i njišu se tihe zvuke vjetra, tužno i sanovno.
Na sve što ga tako umirućeg okružuje, siroti grof gleda kao malo zbunjeno dijete nad kojim stoji zla kob i kao neko ko nema snagu da živi više; koji se gubi u neslućenom, poput jedne popodnevne sjene.
I samo još prisluškuje prigušenu tužnu melodiju svoje duše: prošlost.
Kad dođe veče, upali staru čađavu lampu i u velikim požutjelim knjigama čita o prošlosti veličine i gospodstva. Drhtavog i bučnog srca čita, dok stvarnost, kojoj on ne pripada, potpuno ne potone. I dok sjene prošlosti odatle ne izađu – preogromne. Taj život on živi – lijep, gospodski život svojih predaka.
U noćima, kada oluja oko kule zajuri, da zidovi do samih temelja pobruje i da ptice prestravljene sa prozora zavrište, grofa obuzme bezimena žalost.
Na stoljetnoj umornoj njegovoj duši tereti se zla kob. I on uvis otiskuje svoje lice, ponad prozora gledajući noć. Tu mu se sve pojavljuje golemo, snevno, poput svega pretvorenog u duhove. I odbojno. Po dvoru čuje nevrijeme kako bjesni, kao da hoće sve pomrle da pomete i rastrese po vazduhu. A kada ta zamršena iluzija noći potone kao neka potisnuta sjena – iznova svaku stvar opsjedne tišina ostavljenosti.
Prevod: Ekrem Hamid
